Monday, January 31, 2011

J.K.Clang


IZLET
Ponovo sam je sanjao. I posle toliko godina, ja je još sanjam... Probudio sam se, a duša mi je bila ispunjena njenim prisustvom. I opet sam, kao i svakog jutra, pre nego što raspršim toplu crvenkastu tminu sklopljenih kapaka i suočim se s praznom posteljom i praznim životom, odlučio da stisnem zube i hrabro pobedim još jedan dan. Ha. Neobuzdano prolećno sunce prosto me je ucenjivalo da napokon odem na naše nekad najdraže izletište.
...
Čim sam stupio na utabanu stazu pomislio sam da nešto nije kako treba. Isprva nisam uspevao da razaznam šta mi to smeta, ali sam ubrzo prepoznao zvuk motorne testere. Nekoliko stotina metara dalje sačekao me je zastrašujuće besmislen prizor: na padini preko potoka neko je sekao svako drvo pitomog gaja. Delovi grana i trupaca ležali su raskomadani i divljački razbacani po blagoj nizbrdici koja je sada krvarila strugotinu kroz izgaženo poljsko cveće. Na nasipu sa ove strane potoka sedeo je jedan postariji čovek i tužno vrteo glavom.
Pozdravio sam ga, a on mi je ispričao da je odrastao u blizini i da poznaje taj gaj kao svoj džep, svako to drvo raslo je zajedno s njim. Podsetio me je na jednu kvrgavu i krivu vrbu, tu odmah do potoka, vrlo upečatljivu, koja je izgledala baš kao dvogrba kamila. Kazao je da je nekoliko najlepših leta u životu proveo tu, jašući pustinjom i boreći se s maskiranim razbojnicima koji napadaju njegov karavan.
A sada je od nje ostalo samo deblo, i na njemu višestruki zaseci, kao ožiljci od žileta na nečijim zglobovima. I zašto? Da bar postoji neki dobar razlog... Ali ne, dva su se brata posvađala oko nasledstva. Na kraju je jedan od njih uzeo testeru i rekao: ako nije moje, vala neće biti ni tvoje.
Neko smo vreme bez reči posmatrali ubijeni gaj, čak i kada je utihnula buka dželata. Onda me je moj novi poznanik potapšao po ramenu i uspravio se. Krenuo je posustalim korakom stazom pored potoka i ubrzo se izgubio među retkim zelenilom.
Sedeo sam tiho i svečano naspram osakaćenog drveta sve dok mi duša nije prepukla i počela da curi kroz stisnute kapke.

Wednesday, January 5, 2011

J.K.Clang


Slučajan susret 

- Sve svoje školske godine proživela sam s povišenom temperaturom… Ozbiljno, kao da patim od šizofrenije. Najgore bi bilo nedeljom uveče. Uopšte ne znam kako sam preživela…
Zatomila je tihi, iskidani kikot prinevši usnama šolju čaja koji se još uvek pušio.
- Ni sada nije mnogo bolje. Imam tremu i kad treba da naručim picu, srce mi se zaglavi u grlu...
Proučavao sam njen umnožen lik u mozaiku ogledala na zidu – svaki poluprofil tek neznatno različit od prethodnog, oborene oči i senke trepavica – i pitao se da li zaista čuje razgovore koji su se vodili za stolom.
Pričala je kako je jednom pozajmila knjigu od nekog tipa, i ubrzo se zaljubila u nju, nikako joj se nije dalo da se od nje rastane. Ubrzo je poželela da svoje oduševljenje podeli s momkom s kojim se tada zabavljala, ali on jednostavno nije bio osoba koja bi čitala Selina. Kada je to shvatila, ostavila ga je, ali, avaj, on se nikada nije potrudio da joj pošalje nazad njene stvari. I tako je na kraju ostala bez momka, bez knjige i bez mogućnosti da se okrene onom tipu od koga je knjigu pozajmila, jer sada nije mogla da mu je vrati.
Slušao sam je pomno, predano. Bila je tako vesela, puna neke neiskvarene radosti, i tako neodoljivo neprilagođena. U glasu sam joj osetio ona neznatna podrhtavanja straha, oči bi joj povremeno naglo pobegle prema nečijem licu, kao da proverava da nije izgubila naklonost onih koji slušaju.
Znao sam da je savršena za mene, moja dopuna. Uz nju bi moja usamljenost imala smisla, moje ćutanje bi dobilo značenje, a moji stihovi… moji stihovi – možda bih se napokon odvažio da ih zapišem…
A onda je ustala i otišla. Samo sam gledao za njom. Pitam se šta bi se desilo da sam skupio hrabrost i okrenuo se prema njenom stolu, da sam joj se obratio i ponudio je, recimo, kafom… A opet, da li bih tada to bio ja? I da li bi ona bila onakva kakvom sam je zamislio?
Oči su joj iskrile kao mali kristalni vodopad vedrine…