Showing posts with label Marija Sever. Show all posts
Showing posts with label Marija Sever. Show all posts

Saturday, November 20, 2010

Marija Sever - "Lari"

Još od školskih dana prezirem ,,sumatrizam'' u tumačenju naivnog zanosa prosečnih srednjoškolskih profesora. To da je sve na svetu povezano uvek se klimalo u proizvoljnosti. Misao da ,,nema slučajnosti'',  ponekad čak i  priče o okultnome... Nekako sam od malih  nogu više sklona Fon Trirovskom stavu da ,,haos vlada'' koliko god to zlokobno bilo.
Tim sam stavom stigla do srednjih godina, samoće i  neopredeljenog seksualnog opredeljenja. Vrlo jadno i vrlo nepoetski.

U skladu sa tim, često se motam po netu, no isuviše sam cinična, a i zauzeta opstankom u svakodnevnoj egzistenciji da bih mogla da se zabavljam na taj način. Jutros sam, uz kafu, počela da prčkam i naišla sam na  Larija. Zapravo, nisam imala pojma da je njegovo ime Laza. Po imenima iz njegovog okruženja shvatih da se radi o dečku sa gornjeg sprata. Otkad sam se doselila, borim se sa savlađivanjem anksioznosti. Lari je, kada se sretnemo u liftu, u meni budio takav osećaj snažne odbojnosti da sam se grozila zbog činjenice da bi on pre mogao da mi probudi materinski instinkt, nego želju da mu glavom opalim o ogledalo u liftu. Kako god, on se pognute glave smeška, a ja cokćem zubima i osećam se poput zle veštice.  Tako fin, urban dečko, iz neke fine porodice. Vidi se, jednako neprilagođen kao što sam ja bila u njegovim godinama. Živopisan osamnaestogodišnjak. Nisam čak ni dovoljno matora da bih mogla da ga mrzim zbog podsećanja na moje sopstvene godine. Zaboga, pa ja sam još uvek u tridesetim.

Nego, počela sam priču sa postojanjem i nepostojanjem slučajnosti... Jutros sam Larija našla na internetu. Do pre par dana me se nije ticao. Počeo je da me se tiče onog momenta kada sam izašla da udahnem vazduh, a primetila ovog ispupelog adolescenta na krovu preko puta. Nisam mogla da odolim osećaju da ne gleda u prozor svoje familije, nego baš u moj. Isplezila sam se i ušla u kuću. Ljuta. Otišla sam u radnu sobu i zapela da radim na svojim crtežima. Namerno nisam navukla zavese. Ako će da gleda, neka gleda. Skice za scenografiju neke predstave koja ima predispozicije da bude ubitačno dosadna. A mali se sigurno natripovao da sam neka umetnica.

Tako, malo pomalo, počeh da se smejem sama sa sobom. Nemam pojma da li se dete zadržalo tamo na krovu. Nemam čak pojma ni da li je mene gledao. Samo mi je odjedanput postao užasno simpatičan. Moj tok razmišljanja je išao u par pravaca.

Kao prvo, klinac je možda noćas slučajno tu i zabavlja se gledajući zvezde. Na kraju krajeva, možda mu je neko iz ekipe kupio dvogled, durbin ili kako se već to čudo zove. Jeste da ne bih rekla da Lari ima ekipu. No, kako god.

Druga varijanta je da dečko posmatra komšiluk. Što je bilo prilično kul. Sada je ta varijanta još više ok, jer kako pročitah na netu – Lari je potencijalni pisac, kreativna dušica, nezlonamerno biće – pa voajerizam dođe kao neki začin njemu samome a i, po mom mišljenju, regularan način za zavirivanje u tuđe živote, upoznavanje ljudi i traženje likova. U svakom slučaju, barem zanimljiviji način od facebook-a i ostalih društvenih mreža. Ima dozu misterioznog, pomerenog i ilegalnog.

Treća varijanta, koja Larija čini najknjiževnijim likom, ali je ujedno i meni najmanje simpatična je ta da dečko posmatra mene. Možda neki značajniji period. Možda opsesivno. Možda čisto iz radoznalosti. To mi se nije dopalo, naprosto zato što me intimno meša u sve ovo i daje mi mogućnost da ga povredim.  Sve je to lepo, ali šta ako je Lari zaista video moje posetioce? Šta ako Lari zna moje tajne? Živim toliko visoko i daleko, da nikada ne zatvaram prozore. Vrlo retko ti su prizori  provokativni, erotski ili tužni. Pitam se šta je detetu zanimljivije – ispadi tuge pri kojima se lomim bacajući se iz ćoška u ćošak, moja veza sa koleginicom sa posla ili povremeni seks sa najboljim prijateljem. Verujem da se Laza zato onako smeška u liftu. Ili me onako prodorno gleda. Ogavna je pomisao da neki mali Laza zna sve o meni. Shvatam da moram da proverim.

Sutradan smo se, naravno, sreli u liftu. Potapšala sam ga po ramenima i rekla mu: ,,O, mali komšija, kako je?''. Lari se trgnuo od mog pokreta, ali se i nasmejao najiskrenijim osmehom na svetu. Odjednom više nemam želju da mu glavu zalepim za ogledalo. Potom tišina par trenutaka, a onda Lari prsne u grohotan smeh. Smejao se bez prestanka dok se lift nije zaustavio. Pružila sam mu ruku i rekla: ,,Hajde, mali.'' Pošao je bez reči. Mislim da mu je bila strašna frka, jer mu je to izgledalo vrlo neizvesno. Popio je sok od borovnice kod mene. I picu. Zapravo, kupila sam je, jer sam planirala da ga pozovem i da ispipam šta sve ovo dete zna o meni. Pričali smo o stripovima – dete čita Dilana Doga, a voli i Sandmana. Nismo progovorili ni reč o mome prozoru. Ispričao mi je sve o tome kako želi da piše, da upiše faks, kako ima gomilu žena u životu, sve čudne, jedinstvene i njemu drage, ali niti jednu koja mu priliči (ili su mu familija ili su starije od njega). I tu je prsao opet u smeh. Jer je bilo očigledno da opet razgovara sa jednom takvom. Zazvonio mu je telefon, nasmejao se i mahnuo mi. Izleteo je iz stana pričajući sa mamom. A ja sam sa sigurnošću znala da me ovaj dečko posmatra verovatno već mesecima. Pa opet, imala sam osećaj da je ovaj razgovor sa njim bio jedna od najčistijih i najnevinijih vremenskih koordinata još od vremena moga detinjstva.

Sinoć je Lari opet bio na krovu.  Nekako, sada oboje znamo da mu je tu mesto. Ne bih volela da ga neko gurne. Ni za moje, a ni za njegovo dobro. Gde nas to vodi? Ne mora baš sve negde da vodi. Možda je ta linija između čarobnog krova i mog prozora prostor u kome vreme iščezava.  Njime se ne korača. U njemu se stoji. U pokretu, osmehu, dodiru. U misli, u uspomeni, u večnoj sadašnjosti. Možda je to deo stvarnosti koji meni treba da se izlečim, a  Lariju da uspe da postane ono što želi da bude – možda pisac, a možda naprosto – čovek.

Tuesday, November 2, 2010

Marija Sever - POSMRTNI ROPAC BUBE

Sedim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne  zahteva od mene, ali to je svejedno.(...)

Zapravo, odavno već niko ništa ne zahteva od mene. Osim da se pomerim, povremeno. Jedina misao koja mi tada proleti kroz glavu je da verovatno jezivo zaudaram. Ah, evo, tramvaj zamalo da udari dečaka. Nije ljudski, pomislih, to što moje telo nije napravilo niti jedan jedini korak, niti jedan jedini treptaj da spasi dete. Da li sam osećao da će sve biti u redu? Da li je to bio tren u kojem se čovek zaledi? Ne, to je ova prokleta inertnost koja me prisiljava da stojim na ovoj platformi, da se držim za ovu ručicu, da dopuštam da me nosi ovaj tramvaj... Čovek bi se rado pomerio. Samo kad ne bi bilo svejedno. Hitro bih skakao po klupama na onom parku pored kojeg smo upravo prošli. Plivao bih, među talasima i gledao ljudske obline kako teško i toplo treskaju životom na onom kamenju... Opet sećanja. Nego, da... Pomerio bih se. Ali svaki moj skok, svaki moj udisaj, svaki poljubac, dodir, pa čak i orgazam – svi oni imaju isti ritam – ritam nesrećne inertnosti. Mogu se smejati na glas, hodati, raditi – ali to su samo lagane promene u tempu. Nebitne nijanse. Neprimetne varijacije. Ritam se ne menja. A šta je ritam ako ne život? Šta je vera ako ne ritam? I šta je apsurd ako ne njegov nedostatak. Čežnja za njim iako ne postoji? Vera u njega iako ne postoji?
E, pa neću. Neću da hodam. Neću da pričam. Neću ništa. To je lako – samo kad ne bi bilo sećanja.
Moja sećanja su ružna. Jeziva. Obojena zagasitom bojom. Moje detinjstvo je obojeno smradom – bio sam kolekcionar svih živih stvorova. U mrtvom stanju – naravno. I to samo najsitnijih – bube , možda tu i tamo neki slepi miš. Čisto da bi dodavao notu misterioznog celoj toj mojoj kolekcionarskoj priči. A i roditelji mi nisu dozvoljavali ništa krupnije. Mislim da je posmrtni ropac buba gori smrad od crkotine sisara. Niz ovakvih mudrih zaključaka jedini su treptaji moga tela. Ili duha. Duše ne. Čak i pod pretpostavkom da razmišljam o tome postoji li ona – ona podrazumeva određenu količinu emocija koje su poput paukove mreže. Pojedu čoveka. Rastoče ga kiselinom. Onom najlepšom. Kiselina vedre boje sa mirisom raspadanja.
Voleo bih da mi je pri ruci kada prođe ona gospođa koja mi neprestano pruža nešto da pojedem. Slatko bih je zalio kiselinom. Iako ja nisam zao čovek. Samo mi užasno smeta to njeno nastojanje da bude dobra. Neka zaliva cveće po parku umesto da mene hrani. Ili neka mene zalije vodom. Tada bih je više cenio. Za nešto? Smelost? Duhovitost? Trzaj mog sopstvenog tela?
Sećam se svojih životinjskih drugara. Ali se ne mogu setiti razloga zbog kojeg stojim na ovoj platformi. Nikako. Siguran sam da taj razlog ne bi izazvao ni najmanje pomeranje u meni. Pa onda, zašto me kopka?
Možda bi izazvao čitav jedan skok? Možda čitav jedan kraj? Ili novi početak? Možda da probam?
Evo.
Tri, četiri...
Hmm, opet neosnovana čežnja za novim. Kao da je neko nekada video nešto novo.
E baš neću. Da čeznem. Ni da skočim. Ni pod auto. Ni pod drugi tramvaj..
Iz prkosa.
Neću. Svakako ću umreti nekada. Pa neka bar to bude dostojanstveno. Inertno. Kako sam i živeo.
Čekam.
I time se branim što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima...