Monday, November 8, 2010

Iva Pavlovic - List iz memoara Vincenca Vivijanija

Bilo mi je zlo -užasno zlo od tih dugotrajnih muka,a kad su me napokon odvezali i dopustili mi da sednem,osetio sam kako gubim svest.Osuda -strašna osuda na smrt - bila je poslednja razumljiva rečenica koja mi je doprla do ušiju.Nakon toga glasovi inkvizitora kanda su se rastopili u nejasan žamor.To mi je izazvalo u glavi pomisao na revoluciju.Revoluciju! To ime,taj pojam,odjekivali su u mojoj glavi!
..Iz misli me prenu slabost koja mi proze citavo bice i ostar bol od artritisa opet me ispuni jezom..Vec danima nisam gotovo nista okusio i svest mi lutase nejasno,medju senkama..Ne znam ni sam kako sam smogao snage da podignem glavu osecajuci svo vreme na sebi pogled pun gneva koji se rasipao duz moga slabog tela...Crveni slapovi plemenite tkanine padali su mu sa ramena cineci njegovu pojavu jos strasnijom i krupnijom.Na glavi je nosio krunu ukrasenu jaspisima koji bi na svetlosti svece goreli poput vatre u cijoj su vrelini proklinjani jeretici duz Rima i sire, dokle god je njegova ruka uspevala da ih stigne..
...Dok su citali moju osudu, sedeo je nepomican i hladan, dalek i zanet nekim razmisljanjem kao da ga se moja sudbina,koja se tih trenutaka odvijala pred ocima svih prisutnih,nije ni malo doticala..Nemih i surovih ociju, on,cije sam postovanje i naklonost nekada uzivao,posmatrao me je pogledom iz kojeg sam zakljucio da sam za njega nistavniji od insekta koji bi mu se zakacio za njegovu svetu odoru... Nakon sto mi je procitana presuda, papa Urban VIII je jedva cujno ustao sa svoga prestola i skoro i ne pogledavsi me, upitao:" Ima li osudjeni Galileo Galilei nesto da kaze u ovome sudnjem casu?" Osetih da me noge izdaju i padoh na kolena, ophrvan osecajem beznadja i sramote koji su se slili u poslednji dah snage koju sam imao."Vasa Svetosti... ja, Galileo Galilej, sin pokojnog Vincenca Galileja, iz Firence, sedamdeset godina star, licno izveden pred ovaj sud, na kolenima pred Vama, najistaknutijim i najpostovanijim kardinalima, glavnim inkvizitorima protiv jeretickih izopacenosti u celom hriscanskom svetu, gledajuci i dodirujuci svojim rukama jevandjelje, kunem se da sam oduvek verovao, kao sto i sada verujem,u sve cega se sveta katolicka Crkva drzi, propoveda i poducava... I stoga, izjasnjavam se neduznim po pitanju ove presude koje su mi Vase Eminencije ovoga casa procitale. Molim Vam se za milost i preimenovanje moje kazne kako bih skruseno i povuceno proveo preostale dane koji su mi ostali pod ovim nebom. Zvanicno obecavam da se nikakvog drugog ucenja necu pridrzavati niti ga zastupati do ucenje svete Katolicke crkve i da necu propovedati niti siriti ucenja koja je sveta Crkva oznacila jeretickim...
Predajem se u Vase svete ruke i uzdam u milost Vasega presvestenstva." ...
...Padoh nicice na zemlju. Kroz maglu videh obrise ruku koje su se spustale ka meni dok sam osecao kao da mi telo lebdi a dusa se ispunjava pritiskajucim i teskim umorom..Kapljice vode orosise mi lice dok su me tamne oci milovale pune bola i suza. "Vivijani...dobri moj Vivijani,.." "Recite ucitelju", prozborio je ,"...ucitelju,mi se necemo predati,mi cemo se boriti,gospodin Ferdinando ciju ste ljubaznost uzivali svih prethodnih meseci zalozice se iznova za Vas kod madam Kristine...tu je i kardinal Barberini koji ce uciniti sve u Vasu korist.." bujica reci navirala mu je na usne dok nije uspevao da sakrije suze.."Vivijani...I Vi i ja znamo i sve nase kolege koje u Evropi ovoga istoga trena usmeravaju svoje teleskope ka nebeskom svodu....  Eppur si muove...Pa ipak, ne zaboravite ovo nikada....Kakav god da je tok nasih zivota,treba da ih prihvatimo kao najveci poklon od bozje ruke,u kojoj isto tako pociva moc da ne radi nista,sta god to bilo za nas....treba da prihvatimo nesrecu ne samo sa zahvalnoscu,vec i beskrajno blagodarni providjenju,koje nas takvim sredstvima odvaja od prevelike ljubavi prema zemaljskim stvarima i uzdize nase misli do nebeskog i bozanskog.."

No comments:

Post a Comment