Tuesday, November 2, 2010

Marija Sever - POSMRTNI ROPAC BUBE

Sedim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne  zahteva od mene, ali to je svejedno.(...)

Zapravo, odavno već niko ništa ne zahteva od mene. Osim da se pomerim, povremeno. Jedina misao koja mi tada proleti kroz glavu je da verovatno jezivo zaudaram. Ah, evo, tramvaj zamalo da udari dečaka. Nije ljudski, pomislih, to što moje telo nije napravilo niti jedan jedini korak, niti jedan jedini treptaj da spasi dete. Da li sam osećao da će sve biti u redu? Da li je to bio tren u kojem se čovek zaledi? Ne, to je ova prokleta inertnost koja me prisiljava da stojim na ovoj platformi, da se držim za ovu ručicu, da dopuštam da me nosi ovaj tramvaj... Čovek bi se rado pomerio. Samo kad ne bi bilo svejedno. Hitro bih skakao po klupama na onom parku pored kojeg smo upravo prošli. Plivao bih, među talasima i gledao ljudske obline kako teško i toplo treskaju životom na onom kamenju... Opet sećanja. Nego, da... Pomerio bih se. Ali svaki moj skok, svaki moj udisaj, svaki poljubac, dodir, pa čak i orgazam – svi oni imaju isti ritam – ritam nesrećne inertnosti. Mogu se smejati na glas, hodati, raditi – ali to su samo lagane promene u tempu. Nebitne nijanse. Neprimetne varijacije. Ritam se ne menja. A šta je ritam ako ne život? Šta je vera ako ne ritam? I šta je apsurd ako ne njegov nedostatak. Čežnja za njim iako ne postoji? Vera u njega iako ne postoji?
E, pa neću. Neću da hodam. Neću da pričam. Neću ništa. To je lako – samo kad ne bi bilo sećanja.
Moja sećanja su ružna. Jeziva. Obojena zagasitom bojom. Moje detinjstvo je obojeno smradom – bio sam kolekcionar svih živih stvorova. U mrtvom stanju – naravno. I to samo najsitnijih – bube , možda tu i tamo neki slepi miš. Čisto da bi dodavao notu misterioznog celoj toj mojoj kolekcionarskoj priči. A i roditelji mi nisu dozvoljavali ništa krupnije. Mislim da je posmrtni ropac buba gori smrad od crkotine sisara. Niz ovakvih mudrih zaključaka jedini su treptaji moga tela. Ili duha. Duše ne. Čak i pod pretpostavkom da razmišljam o tome postoji li ona – ona podrazumeva određenu količinu emocija koje su poput paukove mreže. Pojedu čoveka. Rastoče ga kiselinom. Onom najlepšom. Kiselina vedre boje sa mirisom raspadanja.
Voleo bih da mi je pri ruci kada prođe ona gospođa koja mi neprestano pruža nešto da pojedem. Slatko bih je zalio kiselinom. Iako ja nisam zao čovek. Samo mi užasno smeta to njeno nastojanje da bude dobra. Neka zaliva cveće po parku umesto da mene hrani. Ili neka mene zalije vodom. Tada bih je više cenio. Za nešto? Smelost? Duhovitost? Trzaj mog sopstvenog tela?
Sećam se svojih životinjskih drugara. Ali se ne mogu setiti razloga zbog kojeg stojim na ovoj platformi. Nikako. Siguran sam da taj razlog ne bi izazvao ni najmanje pomeranje u meni. Pa onda, zašto me kopka?
Možda bi izazvao čitav jedan skok? Možda čitav jedan kraj? Ili novi početak? Možda da probam?
Evo.
Tri, četiri...
Hmm, opet neosnovana čežnja za novim. Kao da je neko nekada video nešto novo.
E baš neću. Da čeznem. Ni da skočim. Ni pod auto. Ni pod drugi tramvaj..
Iz prkosa.
Neću. Svakako ću umreti nekada. Pa neka bar to bude dostojanstveno. Inertno. Kako sam i živeo.
Čekam.
I time se branim što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima...

3 comments:

  1. Odlična priča. Čestitam na ovakvom prvencu na blogu! :)

    ReplyDelete
  2. Odlična, samo ne znam da li je Marija videla blog - poslala mi je priču na mejl, ja je dodah ovamo...

    ReplyDelete
  3. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete